Sandžački putokazi
BEZ AUTONOMIJE NEMA SLOBODE
Piše: Almir MEHONIĆ
Svakako da se procesi koji su se desili u Sandžaku u 2010. godini mogu nazvati historijskim. Prije svega zbog poraza srpske državne politike, personifikovane u srpskim ministrima Rasimom Ljajićem i Sulejmanom Ugljaninom.
Po ko zna koji put narod Sandžaka je pokazao svoj slobodarski duh, koji je sada sasvim je jasno historijski ukorijenjen u Sandžaklijama. No, primjetan je nastavak ignoranskog odnosa zvanične srpske vlasti spram Sandžaka, čak i otvorena opstrukcija pojedinih ministarstava i ministara u procesu verifikacije izborne volje sandžakih Bošnjaka.
Jedan od ključnih momenata u 2010. godini sigurno je održavanje Bošnjačkog nacionalnog sabora i odluke koje su proizašle sa tog skupa. Treba istaći odluku o formiranju Inicijativnog odbora za obnavljanje Narodnog vijeća Sandžaka, organa koji svoj kontinuitet crpi iz nekadašnjeg Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, kao i isticanje zahtjeva za autonomijom Sandžaka.
Ispred Sandžaka se nalazi 2011. , godina koja će biti jednako turbulentna kao 2010. Pred Sandžakom su brojni ozbiljni zadaci. Prije svega vjerovatna izborna godina, zaokruživanje patriotskog bloka koji bi se trebao pojaviti naspram Ugljanina i Ljajića i borba za internacionalizaciju sandžačkog pitanja, koja čini se, nije dala velike rezultate u izlazećoj godini.
Pored pomenutog, tu je svakako jedno od najznačajnijih pitanja, status Bošnjačkog nacionalnog savjeta, aktivnosti prilikom eventualnog raspisivanja izbora od strane srbijanskog Ministarstva za ljudska i manjinska prava i aktivnosti već formiranog BNS.
Svakako da je autonomija Sandžaka cilj, kojem skoro 100 godina teže narodi Sandžaka. U 2011. godini očekivati je transformaciju Inicijativnog odbora za obnavljanje Narodnog vijeća Sandžaka u Narodno vijeće Sandžaka, organa koji bi trebao da se bavi riješavanjem statusa Sandžaka. Za očekivati je da se u ovaj organ uključi široki spektar intelektualaca, ne zaboravivši i onaj dio koji pripada srpskom i crnogorskom narodu. Autonomija Sandžaka ne može biti samo bošnjački projekat, isto kao što to nije bio 1943. kada je na čelo Sandžaka, kao njegov predsjednik izabran Sreten Vukosavljević. U Sandžaku sigurno ima pripadnika ova dva naroda koji bi podržali ovu historijsku ideju. To bi omogućilo bolju poziciju i razumjevanje međunarodne zajednice za status Sandžaka.
Pred sandžačkim patriotskim vođstvom je značajna godina i značajne odluke i aktivnosti. Jedno je sigurno, autonomija je trajno opredjeljenje većine Sandžaklija. Ako je autonomija sloboda, onda je sasvim logično da bez autonomije Sandžak i Sandžaklije nikada neće biti slobodne. Zato je autonomija cilj kojem treba težiti.
